Casopis za pravo, ekonomiku i praksu osiguranja i reosiguranja

[Zvonko Gajski]

U ovoj zemlji postalo je pravilo da kad nekoga izaberu na neku dužnost, pa makar ona bila i volonterska, više ga s te funkcije nije lako maknuti. Zbog toga je u najmanju ruku pažnju izazvala odluka Darka Cesara, dosadašnjeg predsjednika Udruženja osiguratelja pri Gospodarskoj komori Hrvatske, da se nakon samo jednog mandata od četiri godine ne kandidira ponovno na tu uglednu, ali i zahtjevnu dužnost.

Gospodine Cesar, primjedbi na vaš rad nije bilo i očekivalo se da će te se kandidirati barem za još jedan mandat. Štoviše, bilo je i pritisaka od dijela osiguratelja da ostanete, s obzirom na to da funkcija predsjednika Udruženja nije ograničena vremenskim mandatima. Pa, zašto odlazite?

Najvažniji razlog je što smatram da je kroz ovaj mandat završena jedna cjelina i da je sada vrijeme za novi korak, pa treba dati priliku novim ljudima s novim idejama. Iako je ovo volonterska dužnost, čovjek se na njoj prilično troši jer obveze koje iz te dužnosti proizlaze nisu nimalo volonterske i zahtijevaju mnogo vremena i energije. Novi ljudi imat će prigodu raditi na intenzivnim pripremama za uvođenje Sovency II. Nadalje, vjerujem da će razdoblje pred nama donijeti i mnoge promjene u radu Udruženja, zbog brojnih promjena u uvjetima i načinu rada koji slijede osigurateljnoj industriji.

Tu prije svega mislim na ulazak Hrvatske u Europsku uniju i ono što to sa sobom donosi. Ističem da je sve to volonterski posao i prije ili kasnije postavit će se pitanje gdje je granica takvog rada. Sam pojam volonterizam u sebi uključuje davanje prilike za rad i suradnju svima koji to žele, pa bi na neki način možda bilo i egoistično da stalno isti nešto vode i određuju. "Svjež" čovjek drukčije će se uhvatiti u koštac sa zadacima koji stoje pred Udruženjem.

Iza vas je četverogodišnji mandat, uz prethodne dvije godine na funkciji zamjenika predsjednika. Kako biste ocijenili rad i rezultate Udruženja u tom razdoblju?

Ako se osvrnem na cijelo razdoblje od 1994. godine, kad je Udruženje i osnovano, iz mandata u mandat zamjetan je rast aktivnosti. Ta je aktivnost u mom mandatu bila možda i više nego prijašnjih godina označena brojnim promjenama u organizaciji, zakonodavstvu i uvjetima rada za osigurateljnu industriju. Zakon o osiguranju mijenjao se nekoliko puta. Osnovana je i počela s radom Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga, koja je na financijsko tržište uvela brojna nova pravila igre. Promijenjeni su zakoni i propisi u sklopu našeg približavanja Europskoj uniji i prihvaćanja europske legislative. U svim tim promjenama Udruženje je aktivno sudjelovalo i kad sada pogledam, čini mi se da je te četiri godine bilo aktivnije nego u godinama koje su prethodile.

Uobičajeno je da se u takvim prilikama postavi i pitanje: jeste li osobno zadovoljni tim učinkom i jeste li mogli više.

Na to čovjek ne može drukčije odgovoriti nego - naravno da se uvijek može više i bolje. No, valja uzeti u obzir da cijela aktivnost Udruženja počiva uglavnom na volonterskom radu. Svi mi imamo osnovni posao i osnovne aktivnosti u društvima u kojima radimo i trud, vrijeme i energija koji se ulažu u rad u Udruženju ipak su ograničeni tim našim obvezama. Ako uvažimo tu činjenicu i znamo da je i pored nje kroz Udruženje odrađen velik posao, mislim da u potpunosti možemo biti zadovoljni.

U kojoj je mjeri Komora kao institucija pomogla Udruženju u promicanju osigurateljnog sektora i zaštiti njegovih interesa?

Komora je dala aktivan doprinos radu Udruženja. Pa ona je centralno mjesto naših aktivnosti. To znači da je uvijek bila tu da nam omogući rad, podupre nas u našim nastojanjima, pomogne nam angažiranjem svojih djelatnika, infrastrukturom, katkad je posredovala u komunikaciji s Ministarstvom financija i Hanfom, sudjelovala u organizaciji naših okupljanja, kao što su Dani hrvatskog osiguranja i moglo bi se tu još mnogo toga nabrojati.

Što od započetih poslova ostavljate u naslijeđe?

Nekako se baš dobro prelama završetak mog i početak novog mandata. Velik dio promjena regulative već je iza nas i društva su prihvatila brojna nova pravila igre vezana uz legislativu Europske unije. Sad smo pred novim velikim korakom koji će obilježiti rad Udruženja u sljedećem mandatu, a to je priprema i sve potrebne radnje za uvođenje Solvency II, kojim se postavljaju nova, čvršća pravila u procesu upravljanja rizicima društava s ciljem smanjenja mogućnosti gubitka osiguranika, odnosno korisnika osiguranja i poremećaja na tržištu. Taj posao velik je izazov ne samo za osiguratelje u Hrvatskoj nego i u Europi i cijelom svijetu.

Znam da su aktuari već dobrano zagrizli u teme vezane uz Solvency II. Radi li se i na drugim razinama?

Hanfa je tu vrlo aktivna, kao i naše Udruženje. Krenuli smo zajednički i s različitim radionicama koje su usmjerene na razjašnjavanje određenih problema i edukaciju ljudi.

Mislite li da će uvođenje i primjena Solvency II u hrvatskom osiguranju, s obzirom na situaciju u djelatnosti i društvu, izazvati određene probleme?

Ako ostane u okvirima u kojima se sada nalazi, lako je moguće da izazove probleme i u mnogo stabilnijim i razvijenijim zemljama od Hrvatske. I to prije svega zbog naznaka značajnog povećanja adekvatnosti kapitala. Posebno će to biti udarac za manje osiguratelje, neovisno o tome govorimo li o Hrvatskoj ili nekoj drugoj zemlji.

Što bi se moglo dogoditi u najgorem mogućem scenariju?

Da vlasnici nekih društava neće moći ili neće biti spremni uložiti nužna financijska sredstva u društvo kako bi se mogli zadovoljiti kriteriji postavljeni kroz Solvency II. Riječ je o čisto poslovnoj logici koja će biti prisutna u svim zemljama, ne samo u Hrvatskoj. U Austriji se već sada spominju iznosi od nekoliko stotina milijuna eura koje će trebati ubrizgati u industriju osiguranja da bi mogla raditi dalje po tim novim kriterijima.

Dakle, odluka je na vlasniku. To će onda donijeti probleme i državi u čijim je rukama najveći domaći osiguratelj Croatia osiguranje?

Postoje različiti načini da se to riješi, uključujući privatizaciju dijelova ili cijelog društva, što već dugo visi u zraku.

U bližoj prošlosti bilo je mnogo prigovora s vaše, ali i sa strane većine vodećih ljudi u osiguranju, na odnos države i nadzornog tijela. U posljednje vrijeme kao da su stvari krenule nabolje i s Ministarstvom financija i s Hanfom. Je li to zapažanje točno i kako biste ocijenili sadašnju suradnju osiguratelja s ta dva nadležna državna tijela?

Bilo je nerazumijevanja, a u nekim situacijama i nedovoljno sluha za osigurateljnu industriju. Međutim, treba imati na umu da je Hanfa osnovana upravo u vrijeme mog mandata i da su početni nesporazumi bili logična posljedica početka rada tako složene institucije s tako širokim djelokrugom rada i odgovornosti. U tom razdoblju puno se radilo na reguliranju rada investicijskih fondova, leasing društava, brokera, što je možda nas kao tradicionalnu, relativno stabilnu industriju stavilo u drugi plan.
Mislim da su ta vremena prošla, jer je u posljednje dvije godine otvorena nova stranica u suradnji osiguratelja i nadležnih državnih tijela. Ostvarena je dvosmjerna komunikacija, organizirane su zajedničke radionice za razradu pojedinih tema, uspostavljena je suradnja na donošenju različitih uputa i pravilnika. I sami ste na posljednjim Danima hrvatskog osiguranja vidjeli da su u njihovu radu sudjelovali i brojni predstavnici Ministarstva financija i Hanfe, da su razmjenjivana mišljenja za govornicom i izvan nje. Vjerujem da će se, s obzirom na problematiku koja nam predstoji, suradnja s nadležnim državnim tijelima u sljedećem razdoblju još intenzivirati.

Što biste istaknuli kao aktualne probleme osigurateljne struke, u čijem rješavanju osiguratelji očekuju pomoć zakonodavca i nadzornog tijela?

Danas i nema industrije koja nema određenih problema i koja nešto ne očekuje od države. Kad je riječ o osigurateljnoj industriji, kao naše teme za razgovor s državom izdvojio bih sljedeće. Poznato je da je posljednjih godina u Hrvatskoj zabilježen snažan zamah u rastu i razvoju životnih osiguranja, ali i osigurateljima se tu javljaju dva velika problema. Jedan je neadekvatnost vrijednosnih papira na tržištu s obzirom na ročnost. Dakle, trebali bi nam vrijednosni papiri koji imaju znatno dulji rok trajanja nego ovi koje trenutno na tržištu možemo kupiti, s obzirom na naše obveze koje dopijevaju za 20 ili 25 godina. Taj problem konstantno je prisutan i o njemu će biti razgovora s Ministarstvom financija. Drugi je problem što u Hrvatskoj, za razliku od nekoliko država EU, nema dovoljno poreznih olakšica i stimulacija kako za pravne osobe tako i za građane, koje bi, čvrsto vjerujem, dale novi zamah rastu životnih osiguranja. Ne treba sad u jeku gospodarske krize, nezaposlenosti i malih mirovina posebno govoriti što životna osiguranja znače za sigurnost građana u starijoj dobi, za očuvanje standarda nakon prestanka radnog odnosa i za pristojan život svakog čovjeka. Dakle, od države bismo priželjkivali određene porezne pogodnosti i olakšice, a smatramo da bi njihovim donošenjem i država imala koristi u smanjenju socijalnih problema i povećanju ulaganja osiguratelja u državne vrijednosne papire. Sljedeća tema za razgovor s državom su različiti nameti za osigurateljnu industriju. To se prije svega odnosi na onih 7 posto za HZZO i 0,25 posto za članarine turističkim zajednicama, protiv čega su osiguratelji zatražili i zaštitu Ustavnog suda. Priča je poznata i ne treba ulaziti u detalje. Naša je osnovna poruka da država ne bi trebala gledati na osigurateljnu industriju kao na tvrtke koje još imaju novca i gdje se određenim nametima koji nisu adekvatno određeni traži izvor dodatnih prihoda. Posebno kad se to radi jednostrano i s normativima koji nemaju realnu osnovu. Tema za razgovor s državom je i hoće li sutra na tržištu i dalje postojati samo zastupnici osiguranja ili ćemo i mi otići korak naprijed kao neke zemlje EU i dopustiti rad financijskim savjetnicima s dvije, tri ili više licenci kako bi uz osiguranje mogli istodobno prodavati i druge financijske proizvode. Jer u ovim financijskim uvjetima teško da se bilo koji zastupnik osiguranja može održati samo prodajom osigurateljnih proizvoda. Nadalje, trebamo li inzistirati na tome da posrednici u osiguranju moraju imati visoku stručnu spremu što baš i nije praksa svugdje u EU. I napokon, treba li u ovoj nezaposlenosti ipak možda ljudima omogućiti da se pokušaju pronaći u poslovima prodaje osiguranja, a da ne moraju za to odmah imati i licencu koja košta i vremena i novca. Točnije, zauzimamo se za određeno razdoblje pripravničkog staža u kojem bi se vidjelo je li netko za taj posao ili nije pa ako jest onda se i cijena licenciranja isplati.Trenutno je ovo jako skupo i zastupnicima i agencijama, a u konačnici i osigurateljima.

Kao predsjednik Udruženja posljednjih ste godina predsjedali i najvećem skupu osigurateljne struke: Danima hrvatskog osiguranja. U tom je razdoblju ta manifestacija dobila mnogo šira obilježja i sadržaje nego što ih je imala na početku. U kojem smjeru dalje razvijati tu manifestaciju?

Dani hrvatskog osiguranja postali su u proteklih sedam godina najveći i nezaobilazan godišnji skup osigurateljne industrije. U tih sedam godina ta je manifestacija doživjela znatan razvoj, razlika je apsolutno vidljiva. Uz to što smo uspjeli održati kontinuitet rada i samu manifestaciju, mnogo je napravljeno na kvaliteti i atraktivnosti tema, što iz godine u godinu potvrđuje i sve veće zanimanje struke za dolazak na Dane hrvatskog osiguranja. Odaziv je svake godine velik, neovisno o tome kakva je gospodarska situacija. Nadalje, iz godine u godinu širimo krug predavača. Uz najeminentnija imena domaće industrije osiguranja, na skupu su izlagali i vodeći ljudi iz najvećih svjetskih osigurateljnih i reosigurateljnih kuća i drugih institucija. Mi smo, primjerice, već prije dvije godine imali stručna predavanja o Solvency II. Što se može napraviti da ta manifestacija sutra bude još atraktivnija i bolja? Već smo razgovarali o tome da joj damo dodatnu širinu, da se kao suorganizatori pojave i druge institucije koje se bave osiguranjem ili su vezane uz osiguranje. To bi privuklo širi krug ljudi. Tu bi, primjerice, Hrvatski ured za osiguranje mogao održati neki od stručnih skupova, kao što je onaj o likvidaciji šteta u autoosiguranju, Svijet osiguranja bi tu mogao imati svoje informatičke dane, što je također važna tema za osiguratelje i da ne nabrajam dalje. Moglo bi to prerasti u festival vezan uz osigurateljnu industriju, što bi proširilo i trajanje manifestacije i krug predavača i publiku i sadržaj. U svakom slučaju, Dani su nam potrebni jer je to jedini skup koji svojim sadržajem privlači sve osiguratelje, zato što ima potrebnu širinu u temama i sadržajima i, napokon, jer se koristi za ono što je uvijek važno – susrete s kolegama iz struke, razmjenu mišljenja i informacija, stjecanje novih znanja. Uostalom, ovo posljednje je i bio naš početni motiv.

Što još kao predsjednik na odlasku možete reći?

Predsjednik na odlasku se prije svega zahvaljuje kako Komori tako svim osiguravajućim društvima koja su omogućila da njihovi djelatnici aktivno sudjeluju u radu Udruženja. Jer, bio je to često vrlo zahtjevan posao, bilo je ozbiljnih tema i zadataka koje je trebalo izvršiti u vrlo kratkom roku. Htio bih se zahvaliti i ljudima koji su na svemu tome radili, kao što želim dobrodošlicu novoj predsjednici, gospođi Snježani Bertoncelj, na početku njezina mandata. Pozdravljam i sve druge predstavnike društava izabranih u Vijeće i odbore Udruženja i želim im puno uspjeha u aktivnostima, kao i da unesu nove ideje i novu energiju.

Udruženje osiguratelja vs. Hrvatski ured za osiguranje

Partneri ili konkurenti?

Kako gledate na budućnosti Udruženja osiguratelja. Treba li što mijenjati, jačati, profesionalizirati?

U odgovoru na to pitanje treba reći nešto o njegovoj organizaciji. Iako je riječ o volonterskoj instituciji, u Udruženju je angažiran znatan broj ljudi iz osiguravajućih društava koji djeluju kroz Vijeće Udruženja i kroz šest odbora za pojedine segmente. Sadržaja rada, tema i obveza za ljude u Udruženju nikad ne nedostaje. Drugo je pitanje može li se u okruženju u kojem svakog na radnom mjestu stišću sve veće obveze pronaći dovoljno vremena, ambicije i energije da podjednako kvalitetno rade i u svom društvu i u Udruženju...

Posljednjih godina snažno se razvio i Hrvatski ured za osiguranje, koji je već odavno prerastao početne okvire Nacionalnog ureda zelene karte. Danas se članstvu HUO-a pridružuju i osiguratelji koji u svom portfelju nemaju autoosiguranje, a HUO preuzima i aktivnosti koje su nekad bile u domeni Udruženja. Postaje li HUO na neki način konkurencija Udruženju, je li u budućnosti moguća suradnja i podjela poslova između te dvije asocijacije osiguratelja ili, pak, ta budućnost nosi spajanje dviju institucija u jednu?

Imamo situaciju da osiguratelji plaćaju članarinu i Komori i HUO-u. Naravno, HUO ima znatno jaču infrastrukturu koja se bavi sve širom problematikom. Kako će to završiti, ne mogu reći, ali je sigurno da će u sljedećem razdoblju morati doći do određene kristalizacije u odnosima i procesima funkcioniranja tih dviju institucija. Zasad ostaje otvorenim pitanje hoće li se sutra svaka od te dvije institucije baviti nečim što je unaprijed jasno i dogovorno određeno. Udruženje je i u proteklom razdoblju surađivalo s HUO-om, HUO se pojavljivao i kao suorganizator Dana hrvatskog osiguranja i s te je strane sve u redu, ali što sutra? U odgovoru na to pitanje morat će se izjasniti i članstvo HUO-a jer HUO je, kao i mi, predstavnik osiguravajućih društava. Prema tome, bilo bi logično da to članstvo HUO-a stavi na dnevni red pitanje daljnjeg razvoja HUO-a i širenja njegove djelatnosti, kao što su to učinili kad je HUO ušao u posao s edukacijom za zastupnike i druge djelatnike u osiguranju. E sad, ostaje na članstvu da kaže koje su još mogućnosti i potencijali za širenje aktivnosti HUO-a, u kojoj mjeri to što radi nadopunjuje rad Udruženja ili se preklapa, pa i konfrontira s onim što Udruženje radi. Osobno smatram da do isteka mandata nove predsjednice Udruženja, dakle za četiri godine, ni rad Udruženja ni rad HUO-a neće biti isti kao danas. Mislim da će tu doći do promjena, ali bilo bi čisto nagađanje reći kakve će one biti jer to prije svega ovisi o samim osigurateljima, o tome što će se dogovoriti i kakav će razvojni program prihvatiti.

Nije li onda već vrijeme da se to pitanje i postavi jer uvažavanje struke od strane javnosti, ali i od države ovisi o tome koliko je struka sposobna da se sama organizira i da sama rješava svoje probleme?

Dobro ste rekli. Netko treba pokrenuti to pitanje, netko treba dati prijedlog daljnjeg rada i programa i netko to treba prihvatiti.