Hrvatski osiguratelji uspješno apsorbirali novu regulativu

Datum objave: 4.8.2017., 10:06
Prva javno dostupna Izvješća o solventnosti i financijskom stanju pokazala su nam da je puno napravljeno u pogledu potpune implementacije Solventnosti II, posebno iz perspektive upravljanja rizicima. U isto vrijeme izvješća su nam ukazala na područja u kojima možemo dodatno napredovati kako bismo bolje razumjeli sustav, ali i optimizirali rezultate,
Bez obzira na to koliko smo o Solventnosti II govorili tijekom posljednjih nekoliko godina, i u 2017. smo imali priliku iskusiti određene komponente po prvi put. Prirodni proces generiranja rezultata u Solventnosti II započinje kvantitativnim izračunima, koji se nadalje protežu preko sustava upravljanja sve do posljednjeg koraka – izvještavanja. A upravo je to komponenta ovog velikog sustava koja je po prvi put u punom obliku ugledala svjetlo dana. Iako smo izvještavanje dosad pomalo zanemarivali, tekuća godina nam je značajno promijenila fokus sa standardnih prvog i drugog stupa na posljednji, treći stup Solventnosti II.

Analiza ovog mjeseca donosi pregled rezultata objavljenih unutar Izvješća o solventnosti i financijskom stanju (Solvency and Financial Condition Report – SFCR), koje predstavlja jednu od osnovnih komponenti izvještavanja. Prije negoli započnemo s analizom rezultata SFCR-a, pogledajmo koje su to nove sastavnice izvještavanja koje smo nedavno upoznali te ponovimo kako zapravo izgleda cjelokupni treći stup.

Treći stup Solventnosti II – izvještavanje
Iako je često zanemaren, treći stup je način kojim društva komuniciraju sve ono što se događalo u protekloj godini kroz oči regulative Solventnost II. Kako bi komunikacija bila transparentna, ali u isto vrijeme i povjerljiva, treći stup razlikuje izvješća namijenjena javnosti te izvješća namijenjena regulatoru. U kategoriju izvješća namijenjenih javnosti ubrajamo temu ovoga broja, SFCR, te brojne priloge u obliku QRT-ova (Quantitative Reporting Templates). S druge strane, društva su također obavezna dostaviti regulatoru Redovito nadzorno izvješće (Regular Supervisory Report – RSR), Izvješće o vlastitoj procjeni rizika i solventnosti (Own Risk and Solvency Assessment – ORSA) te znatno veći broj QRT-ova u odnosu na one namijenjene javnosti.

Naglasimo dodatno kako QRT-ovi nisu nešto novo s čime se društva susreću, ali kompleksnost godišnjeg izvještavanja u odnosu na kvartalno poprima pomalo zastrašujuće dimenzije. Na ovogodišnjoj konferenciji Instituta za osiguranje pod nazivom “Izazovi i praksa nadzora društava za osiguranje u Jugoistočnoj Europi” imali smo priliku čuti kako se broj zahtijevanih podataka u godišnjim QRT-ovima u odnosu na kvartalne povećao za čak 12 puta.
Kod svih društava primjetan je nedostatak opisa neovisnosti unutar aktuarskih funkcija. Naime, društva jasno navode definirane zadaće svojih aktuarskih funkcija, ali neovisnost odjela zaduženih za izračune i odjela zaduženih za validaciju nije uvijek jasno naglašena

Uz navedena izvješća naglasimo da EIOPA prepoznaje i dodatni izvještaj pod nazivom Financial Stability Reporting QRTs, koji se odnosi samo na društva i grupe čija ukupna imovina prelazi vrijednost od 12 milijardi eura.
Kako bi društvima omogućila lakšu tranziciju na novi sustav izvještavanja, EIOPA uvodi prijelazne rokove koji se postupno skraćuju u periodu od 2016. do 2019. godine. Tako su naprimjer društva morala objaviti SFCR za 2016. godinu u roku od 20 tjedana od kraja promatrane godine, odnosno 26 tjedana u slučaju osigurateljnih grupa. Ovaj se rok postupno skraćuje tijekom 2017. godine (18 tjedana samostalno/24 tjedna grupe), 2018. godine (16 tjedana samostalno/22 tjedna grupe) pa sve do 2019. godine (14 tjedana samostalno/20 tjedana grupe). Godina 2019. ujedno predstavlja posljednju godinu tranzicijskih rokova čiji se rokovi zadržavaju kao konačni.

Opseg analize
Kao što smo prethodno naveli, u ovom broju donosimo pregled i analizu objavljenih Izvješća o solventnosti i financijskom stanju društava na hrvatskom tržištu osiguranja. Za analizu su korištena javno objavljena izvješća na web stranicama svakog promatranog društva zasebno.
Analiza uključuje 10 najvećih društava mjereno bruto zaračunatom premijom prema Hrvatskom uredu za osiguranje u prosincu 2016. godine, čiji udio zajedno čini više od 85 posto bruto zaračunate premije. Kao što možemo vidjeti na slici 1, analizirana društva uključuju: Croatia osiguranje, Allianz Zagreb, Euroherc osiguranje, Wiener osiguranje Vienna Insurance Group, UNIQA osiguranje, Jadransko osiguranje, Generali osiguranje, GRAWE Hrvatska, Triglav osiguranje i Agram life osiguranje.

Struktura izvješća
EIOPA definira strukturu SFCR-a i naputke za pisanje unutar Delegirane uredbe (poglavlje XII, odjeljak 1.) te dokumenta pod nazivom “Smjernice o izvješćivanju i javnoj objavi”. Zbog velike sličnosti forme i sadržaja, smjernice u isto vrijeme donose upute za izvještavanje SFCR-a i RSR-a.

Navedene EIOPA-ine smjernice prikazuju SFCR u vrlo jednostavnoj strukturi, koja započinje generalnim pregledom poslovanja i rezultata osiguratelja. Sljedeća cjelina SFCR-a je sustav upravljanja, gdje bismo trebali pronaći informacije o samoj usuglašenosti organizacijske strukture društva sa zahtjevima Solventnosti II. U ovu kategoriju prvenstveno ubrajamo organizaciju i provedbu ključnih funkcija (aktuarske funkcije, funkcije upravljanja rizicima, funkcije praćenja usuglašenosti te funkcije unutarnje revizije), implementaciju zahtjeva u vezi s poslovnim ugledom i stručnosti, izdvajanje poslova te ostale zahtjeve pravovaljanog sustava upravljanja.
Iako sva društva prepoznaju ovu cjelinu u svojim izvješćima, primjetan je zajednički nedostatak opisa neovisnosti unutar aktuarskih funkcija. Naime, društva jasno navode definirane zadaće svojih aktuarskih funkcija, koje uključuju izračune i validaciju najbolje procjene, ali neovisnost odjela zaduženih za izračune i odjela zaduženih za validaciju nije uvijek jasno naglašena. Iako je ispunjavanje neovisnosti često upotpunjeno izdvojenim poslovima, brojna društva takvu organizaciju nisu dovoljno jasno obrazložila unutar SFCR-a.

Sljedeće cjeline SFCR-a uključuju profil rizičnosti i vrednovanje za potrebe solventnosti, gdje su sva društva pokazala određenu razinu konzistentnosti. Konačno, posljednja cjelina odnosi se na upravljanje kapitalom, koja zapravo predstavlja ključnu cjelinu naše analize. Moramo dodatno primijetiti da samo jedno društvo nije prepoznalo ovu cjelinu u svom SFCR-u, nego je potrebne informacije uključilo unutar profila rizičnosti. Uz sustav upravljanja, upravljanje kapitalom pokazalo se kao još jedno poglavlje gdje su neki osiguratelji izostavili određenu razinu detalja. Kao dodatak, posljednji dio SFCR-a uključuje određene QRT-ove koji su namijenjeni javnosti, što su sva društva uspješno priložila.

Uvod u SCR omjer
Prije negoli analiziramo SCR omjere promatranih društava, bilo bi dobro ponoviti kako se on zapravo računa, odnosno koje su njegove osnovne komponente. S obzirom na to da SCR omjer predstavlja omjer vlastitih sredstava i potrebnog solventnog kapitala, promotrimo ukratko te komponente zasebno.

Vlastita sredstva su financijska kategorija koja se dobiva vrednovanjem imovine, i to primjenom principa Solventnosti II s ciljem definiranja raspoloživog kapitala za apsorbiranje potencijalnih gubitaka s nastupom vjerojatnosti od 5 posto. Jednostavnije rečeno, vlastita sredstva predstavljaju raspoloživi višak imovine nad obvezama nakon raspodjele dividendi. Nadalje, vlastita sredstava se klasificiraju u tri kategorije gdje se provode testovi dostupnosti i prihvatljivosti za pokriće navedenih potencijalnih gubitaka.
Vlastita sredstva kategorije 1 predstavljaju najkvalitetniji kapital društva te čine daleko najveći izvor vlastitih sredstava hrvatskih osiguratelja. Točnije, čak 98 posto vlastitih sredstava promatranih osiguratelja čine vlastita sredstva kategorije 1. Kategoriju 2 čine kapitalna sredstva koja nisu odmah dostupna te imaju nešto duže dospijeće kao što su podređene obaveze, preferencijalne dionice ili zajednički računi. Kategorija 2 vlastitih sredstava promatranih osiguratelja čini svega 2 posto ukupnih vlastitih sredstava, a prepoznaju je samo Croatia osiguranje, Allianz i Wiener.

Drugu komponentu SCR omjera, potrebni solventni kapital, možemo objasniti kao gubitak koji odgovara smanjenju vlastitih sredstava prilikom negativnog scenarija s vjerojatnošću nastupa jednom u 200 godina (5 posto). Proces izračuna nazivnika SCR omjera temelji se na metodama standardne formule koja prepoznaje osnovne module rizika kao što su rizici životnog, neživotnog i zdravstvenog osiguranja, tržišni rizici, rizik neispunjenja obveza druge ugovorne strane te rizik nematerijalne imovine. Navedimo kako posljednji navedeni rizik, rizik nematerijalne imovine, nije prepoznalo nijedno promatrano društvo.

Nadalje, svaki od navedenih rizika dodatno je podijeljen u podmodule koji se zasebno kalibriraju. Važno je napomenuti da Solventnost II dopušta dvostruku diversifikaciju, između grupa podmodula te između osnovnih modula rizika. Nakon što se izračunaju svi rizici zasebno te se primijene dozvoljene diversifikacije, društvo dolazi do osnovnog potrebnog solventnog kapitala. Ovaj pokazatelj rizika dodatno se povećava za kapitalne zahtjeve iz operativnog rizika te smanjuje za mogućnost apsorbiranja gubitaka iz sredstava tehničkih pričuva i odgođenih poreza.

Nakon što su društva uspješno klasificirala vlastita sredstva te izračunala potrebni solventni kapital, dijeljenjem dva dobivena broja dolazimo do konačnih SCR omjera koji nam govore kolika je kapitalna pokrivenost potencijalnog gubitka koji se događa pod određenim uvjetima šoka.

Navedimo kako je potrebno provesti nešto drugačiji izračun s ciljem definiranja pokrivenosti minimalnog potrebnog kapitala čiji je konačni cilj definiranje MCR omjera (minimalnog potrebnog kapitala) kao dodatne instance kapitalne adekvatnosti osiguratelja.

Cijeli članak pročitajte ovdje