Časopis za pravo, ekonomiku i praksu osiguranja i reosiguranja

Dva velika požara u salonima namještaja u Zagrebu i Zadru sa štetama koje se mjere u milijunima kuna ponovno su aktualizirala pitanje je li poslovna imovina u hrvatskom gospodarstvu osigurana na adekvatan način. Dakako, bilo bi najbolje kad bi se ta imovina u tvrtkama mogla efikasno zaštititi od mogućih šteta putem tehničkih mjera zaštite (npr. protupožarni ili protuprovalni alarm), ali ako zataje i takvi ugrađeni mehanizmi njezine zaštite ili je riječ o vremenskoj nepogodi poput potresa, poplave, tuče i slično, onda je jedini pravi odgovor za vlasnike gospodarskih objekata, robe i opreme koja se tu nalazi polica osiguranja koja će nastalu štetu nadoknaditi u njezinu stvarnom iznosu. Na žalost, žalopojke pojedinih vlasnika trgovina u već spomenutim salonima kako im požar dovodi u pitanje čak i daljnje poslovanje, rječito govore da mnogi gospodarstvenici osiguranju svog poslovanja ne pridaju potrebnu pozornost. Da je tome tako, uvjerio nas je i razgovor s Bojanom Liškom, izvršnim direktorom Sektora imovinskog osiguranja u Eurohec osiguranju, vrsnim poznavateljem prilika u imovinskim osiguranjima.

Postoji li zakonska obveza za tvrtke da se osiguraju za određene rizike?

Takve zakonske obveze da se mora osigurati objekt, roba, oprema ili neka druga imovina nema. Postoji samo za pojedine vrste osiguranja kod pojedinih djelatnosti ili profesija, i to uglavnom za osiguranja od odgovornosti, pa tako obvezno, odnosno zakonski propisano, osiguranje moraju zaključiti revizori, javni bilježnici, sudski vještaci, posrednici u prometu nekretninama, turističke agencije i slične profesije, tj. djelatnosti. Uz to, u većini zakonskih osiguranja zakonodavac nije propisao minimalne iznose osiguranja, niti opseg pokrića, pa se u praksi često ugovaraju iznosi osiguranja daleko ispod realno potrebnih, kako bi se zadovoljila zakonska forma. Na žalost, gospodarski subjekti još prečesto osiguranje smatraju troškom i, ako se već moraju osigurati, ugovaraju one zakonske minimume u iznosima pokrića.
U većini zakonskih osiguranja zakonodavac nije propisao minimalne iznose osiguranja, niti opseg pokrića, pa se u praksi često ugovaraju iznosi osiguranja daleko ispod realno potrebnih, kako bi se zadovoljila zakonska forma
Uz osiguranja od odgovornosti, zakonodavac je propisao i obvezu osiguranja u prometu, neovisno o pravnoj osobnosti (obvezno osiguranje putnika u javnom prijevozu, odgovornost iz upravljanja zračnom letjelicom, plovilom ili motornim vozilom), kao i kod ugostiteljske djelatnosti, gdje je ugostitelj dužan u ugostiteljskom objektu za smještaj osigurati goste od posljedica nesretnog slučaja, ili turističke djelatnosti, gdje je pružatelj usluge obvezan osigurati korisnike usluga od ozljeda. Međutim, ni tu zakonodavac ne spominje ni koji su to sve rizici, niti iznosi pokrića, niti opseg pokrića. Iznimno, i to samo u turističkoj djelatnosti, javlja se i zakonska obveza osiguranja jamčevine paket aranžmana, što znači da će se putniku nadoknaditi financijska šteta zbog platne nemogućnosti ili stečaja agencije.

Je li, u cjelini i u segmentima, stupanj osiguranja imovine u domaćim tvrtkama zadovoljavajući?

To ovisi većinom o vrsti grane gospodarstva i veličini tvrtke. Veće tvrtke više-manje imaju razvijenu svijest o rizicima i štetama koji im se mogu dogoditi, jer su posrijedi značajne vrijednosti njihove poslovne imovine. I njima je u cilju da moguću buduću štetu, tj. neizvjesni financijski izdatak pretvore u fiksni trošak, odnosno premiju osiguranja. Na taj način zapravo su zaštitili svoje poslovanje i tvrtku od mogućih neizvjesnih financijskih troškova koji im mogu znatno opteretiti poslovanje tvrtke, a koje ne mogu točno ugraditi u poslovna planiranja, kao što mogu premije osiguranja kao fiksni trošak. Kod manjih tvrtki, posebno u dijelu trgovine, vrlo malo ih ima neko imovinsko osiguranje za svoju tvrtku. Više-manje riskiraju da će, ako se nešto i dogodi, štetu sami platiti.


Pročitajte cijeli članak u tiskanom izdanju Svijeta osiguranja